FRAGMENTISANI IDENTITET GOVOREĆEG SUBJEKTA U BEKETOVОЈ DRAMI FOOTFALLS: AUTENTIČNO JA I NJEGOVI UNUTRAŠNJI DRUGI

Apstrakt

Ovaj rad proučava Footfalls Samjuela Beketa kao snažnu dramatizaciju psihološke traume i fragmentacije sopstva, tvrdeći da sama forma drame – njen rascjepkani okvir, sablasna prisustva i isprekidani jezik – ostvaruje poremećaj koji nastoji da prikaže. Polazeći od teorije Keti Karut o traumi kao odloženom, neasimilabilnom iskustvu koje se opire koherentnoj naraciji, analiza postavlja Footfalls, u okviru kojeg daje prednost rascjepu i nesigurnosti u odnosu na razrješenje. Beketov izraz ne prikriva poremećaj; naprotiv, on ga ogoljuje i ponavlja njegove prelomljene ritmove. U središtu drame nalazi se Mej, sablasna granična figura čije ritualno hodanje i isprekidani razgovori sa Ženskim Glasom – za koji se pretpostavlja da pripada njenoj majci, ali može biti i projekcija njenog vlastitog rascjepljenog uma – predstavljaju raspad jedinstvenog subjekta. Iz ove perspektive, Mej nije autentična, koherentna ličnost, već oličenje unutrašnjeg Drugog, glasa među mnogima u razbijenom sopstvu. Koristeći Deridove pojmove différance i nestabilnosti prisustva, rad dalje tvrdi da Footfalls sistematski potkopava tradicionalne binarnosti poput ja/ drugi, prisustvo/odsustvo i glas/tišina. Ambigvitet koji okružuje identitet govornika i neodređenost stvarnosti unutar drame zajedno destabilizuju očekivanja publike i tumača. Beketov tekst podstiče mnoštvo čitanja: svako novo tumačenje otvara mogućnosti, ali istovremeno poništava prethodne izvjesnosti. Kako primjećuje Brejter, drama ‘navodi da posumnjamo da u njoj ima mnogo više nego što se na prvi pogled vidi’ (1978:p.37). Ona odbija da bude proziran, otvoren tekst; naprotiv, kroz Beketove namjerne jezičke manipulacije postaje obilježje postmodernističke dvosmislenosti – složen prostor u kojem se značenje stalno odgađa, rascjepljuje i iznova obnavlja. Deridini uvidi u igru teksta ključni su za ovo razumijevanje. On opisuje interpretaciju kao ‘mrežu koja obavija mrežu, razara mrežu vijekovima; ali je i ponovo uspostavlja kao organizam, beskrajno obnavljajući sopstveno tkivo iza reza svake interpretacije’ (2010:p.1697). Footfalls ostvaruje upravo ovu Deridinu dinamiku, u kojoj značenje nikada nije fiksirano, već se stalno pomjera između prisustva i odsustva. Beket namjerno usađuje tragove u dramu koji pomjeraju i destabilizuju razumijevanje, primoravajući čitaoca ili gledaoca da preispita svaku rečenicu, svaki zvuk i čak sopstveno tumačenje. Na narativnom nivou Footfalls izgleda kao prikaz traumatizovanog subjekta koji priziva razgovore sa preminulom majkom, čije kasno majčinstvo može dodatno pojačati bol kćerke. Ipak, iznenadno pojavljivanje novih figura – naročito Ejmi, čije ime spaja A i May – dodatno rascjepljuje identitet. Ova jezička igra izaziva sumnju u autentičnost ili čak postojanje same Mej, čije ime ironično priziva obnovu i prisustvo. Pominjanje odsutne muške figure poznate samo po njegovoj ruci još više komplikuje osjećaj sopstva, sugerišući slojeve gubitka i žalovanja koji se ne mogu neposredno izraziti. U ovom pomjerenom pejzažu, Ejmi, Mej, Glas Majke, gospođa Vinter i V postaju potencijalni fragmenti jednog razbijenog uma, odražavajući različite oblike ponavljanja i unutrašnjeg djelovanja traume. Kako drama odmiče, identitet subjekta rastvara se u ritualnom ponavljanju, a autentičnost postaje nemoguća za održavanje. Završna scena ostavlja pojam prisustva duboko neodređenim: nije moguće jasno odrediti ko govori, a granica između sopstva i unutrašnjih drugih potpuno se briše. Ova nerazriješenost potvrđuje Beketovu postmodernu estetiku nesigurnosti. Footfalls ne nudi psihološko razrješenje ni stabilno središte – samo sablasnu igru glasova i tišine u kojoj se subjektivnost raspada u mnoštvo prisutnih i odsutnih glasova. Deridina razmišljanja o prirodi kritike – njenom riziku, zapletenosti i neizbježnoj nepotpunosti – oblikuju i kritičku poziciju ovog rada. On nas podsjeća da nijedan tumač ne može ‘gledati tekst a da ga ne dodirne’, da se ne uplete u njegove niti, i da je takav rizik ‘jedina šansa da se uđe u igru’ (2010:p.1697). Slično tome, svaki pokušaj interpretacije Footfalls zahtijeva spremnost da se uđe u Beketovu mrežu odloženih značenja, uz svijest da je potpuno ovladavanje nemoguće. Sam čin čitanja postaje proces zaplitanja – produktivan, uznemirujući i beskrajno stvaralački. Na kraju, Footfalls se opire svakoj potrebi da se pronađe jedinstven, stabilan govorni subjekt. Glas može pripadati Mej, Ejmi, Majci ili njihovom spoju. Beketova odluka da ne razjasni ovu dvosmislenost osigurava da drama ostane otvorena, nerazriješena i duboko samorefleksivna. Ona prikazuje raspad identiteta, kolaps narativne koherentnosti i vječni povratak traume koja se ne može asimilovati. Na taj način Footfalls postaje i odraz i ostvarenje postmoderne nesigurnosti – prostor u kojem jezik posrće, značenje se rasipa, a svako tumačenje ostaje samo još jedan trag u Beketovoj beskrajno obnavljajućoj mreži.